Psihologija - koliko različitih puteva vodi do razumijevanja sebe?
Šta je psihologija?
Jedna od jednostavnijih definicija kaže da je psihologija naučno proučavanje načina na koji ljudski um funkcioniše i kako utiče na ponašanje (Cambridge)
Sama riječ dolazi od grčkih riječi:
psychē - dah, život, duša - i logos - riječ, razum, proučavanje.
U jednom od ranih zapisa iz 17. vijeka psihologija se opisuje kao „znanje o duši“.
Danas je psihologija široko naučno polje koje proučava način na koji mislimo, osjećamo i ponašamo se. Ali postoji nešto što je važno imati na umu: ne postoji samo jedan način da posmatramo čovjeka.
Kroz istoriju psihologije razvijale su se različite škole i perspektive. Svaka od njih postavlja drugačija pitanja i usmjerava pažnju na različite aspekte ljudskog iskustva. Možda je upravo zato korisno upoznati ih - ne da bismo pronašli jednu „tačnu“ psihologiju, već da bismo razumjeli iz koje perspektive određeni stručnjak posmatra nas.
Psihologija - 7 perspektiva i načina gledanja
Među glavnim savremenim psihološkim perspektivama izdvajaju se:
1. psihodinamska,
2. bihejvioralna,
3. kognitivna,
4. biološka,
5. evolucionistička,
6. humanistička i
7. interkulturalna perspektiva. (verywellmind.com)
Svaka od njih može postaviti drugačije pitanje kada se susreće sa istim ponašanjem.
Recimo da osoba osjeća intenzivnu ljutnju.
Psihodinamski pristup mogao bi istraživati nesvjesne uticaje, rana iskustva i odnose koji su oblikovali taj obrazac.
Bihejvioralni pristup više bi posmatrao kako je određeno ponašanje naučeno i šta ga u okolini održava ili pojačava.
Kognitivni pristup mogao bi istraživati misli, način obrade informacija i obrasce razmišljanja koji prethode ili prate određenu reakciju.
Biološka perspektiva mogla bi pažnju usmjeriti na mozak, nervni sistem, genetiku i druge fiziološke osnove ponašanja.
Interkulturalna perspektiva postavila bi pitanje koliko su naše reakcije oblikovane kulturom i društvenim okruženjem u kojem živimo.
Evolucionistička perspektiva istraživala bi zbog čega su određeni psihološki obrasci mogli imati funkciju u preživljavanju i povezivanju ljudi.
A humanistička perspektiva usmjerila bi pažnju na razvoj, motivaciju, lični potencijal i samoostvarenje.
Ono što se razlikuje u ovim pravcima jeste šta stavljamo u centar pažnje.
Zašto je ovo važno kada biramo terapeuta?
Kada tražimo psihoterapeuta, često prvo gledamo formalne kvalifikacije, preporuke, cijenu ili dostupnost. Sve su to legitimna pitanja. Ali možda postoji još jedno:
Da li razumijem iz koje perspektive ova osoba radi?
Da li terapeut više istražuje prošlost i nesvjesne obrasce?
Da li radi sa mislima i ponašanjima koja želimo da mijenjamo?
Da li je fokus na odnosu koji se upravo stvara između terapeuta i klijenta?
Da li je važnije razumijevanje simptoma, promjena ponašanja, emocionalna regulacija, tjelesno iskustvo, razvoj potencijala ili nešto drugo?
Ne postoji jedan pristup koji će biti pravi za svaku osobu, u svakom trenutku njenog života.
Zato izbor terapeuta nije samo pitanje: „Ko je dobar terapeut?“
Možda je korisnije pitati:
„Koji pristup meni sada ima smisla?“ ili "A gdje sam ja u toj odluci?"
Ovdje dolazimo do pitanja koje coaching često postavlja.
Koliko zaista učestvujem u izborima koje pravim?
Koliko tražim nekoga ko će mi reći šta sa mnom nije u redu?
Koliko sam spremna da istražujem i provjerim da li mi određeni pristup odgovara?
I još jedno, možda najvažnije:
Kako moje tijelo reaguje u prisustvu osobe kojoj želim da povjerim svoj unutrašnji svijet?
Intuicija nije zamjena za stručnost, obrazovanje, licencu ili profesionalnu etiku.
Ali ni stručna titula sama po sebi ne znači da je određeni terapeut pravi izbor za nas.
Možemo poštovati ekspertizu druge osobe, a istovremeno zadržati pravo da osjetimo, istražimo, pitamo i odlučimo.
Možemo reći: „Ovaj stručnjak je kompetentan - ali možda nije moj stručnjak.“
To nije nepovjerenje prema psihologiji, već preuzimanje odgovornosti za sopstveni proces.
Ne moramo izabrati jednu perspektivu za cijeli život.
Savremena psihologija više nije podijeljena na strogo odvojene škole kao što je to nekada bio slučaj. Mnogi psiholozi danas rade iz kombinovanih perspektiva i prema svojoj oblasti specijalizacije.
I to nam može biti korisna metafora i za lični razvoj.
Možda ne postoji jedan ključ kojim ćemo otvoriti sva vrata.
Ponekad nam je potrebno razumijevanje prošlosti.
Ponekad promjena konkretnog ponašanja ili novi način razmišljanja.
Ponekad razumijevanje tijela i biologije.
Ponekad odnos, pripadanje i kontekst u kojem živimo.
A ponekad jednostavno prostor u kojem ćemo ponovo čuti vlastiti glas.
Zato je važno učiti o različitim pravcima psihologije - ali i učiti kako biramo kome ćemo povjeriti svoj proces.
Ne moramo slijepo slijediti autoritet.
Možemo postavljati pitanja.
Možemo istraživati.
Možemo promijeniti mišljenje.
I možemo razvijati ono što je možda najvažnije u svakom procesu ličnog razvoja: sposobnost da čujemo sebe, a da pritom ne izgubimo sposobnost da učimo od drugih.
Perspektiva podijeljena kroz članak oblikovana je iskustvom autora (ljubitelja psihoterapije) kao klijenta kroz različite pravce psihoterapije, kao i višegodišnju edukaciju u nekima od njih.
Autor: Anja Bilanović, PhD humanističkih nauka,
kokreator HD Akademije i Astro Coaching škole
Comments